Cest na nagradi za Z D

Neki dan dobio sam nagradu za životno djelo za novinarstvo koju tradicionalno dodjeljuje Slobodna Dalmacija. Nagrada je nazvana po Jošku Kulušiću, legendarnom glavnom uredniku popularnih dalmatinskih novina o kojima i Coce u svom hitu pjeva: „Svako jutro kruv i Slobodna...“ Dodijeljena je i godišnja nagrada za novinarstvo, nazvana po legendarnom kroničaru Dalmacije Miljenku Smoji, a dobila ju je kolegica Banje.

To mi je druga nagrada za životno djelo ove godine (dobio sam ju za strip i zove se po Andriji Mauroviću, za kojega je malo reći da je legenda). To ne navodim da bih se hvalio, bože sačuvaj, sve te nagrade dao bih za jednu koju sam doista zaslužio, a to je ona Svjetskog festivala animiranoga filma, ali tu čini se neću dočekati jer su odavno, među mnoštvom ambicioznih antitalenata, razgrabljeni fragmenti mojih zasluga za taj festival.

Joško Marušić / Snimio Goran Stanzl / Pixsell

Kažu da se nagrade za životno djelo dodjeljuju ljudima za koje povjerenstvo nekako sazna kako im zdravstveno stanje ide ka fatalnom ishodu... Ne znam, osjećam se zdrav kao mala beba. Svakako, bolje je da sam te nagrade dobio nego da ih nisam dobio, a da se one zovu po meni. Naime, s obzirom na to koliko me ljudi ne podnosi, i ja pomalo postajem legenda.

Velika je stvar kad nagradu za novinarstvo dobije – karikaturist. Karikaturiste drže marginalnim dijelom novinarstva, a jedan od razloga za to je što nažalost i oni sebe nerijetko drže takvima. Među deset ljudi prepoznat ću karikaturista (ili crtača stripova). Uvijek je malo pognute šije, uredan ali zapušten, pušta druge da govore, a kad progovori, to su odmjerene i polagane rečenice intelektualnog cinizma, sve mu je kao jasno, ali se i svemu čudi, uvijek će platiti kavu makar je u društvu najsiromašniji, njegove su verbalne analize kratke, sofisticirane i uvijek malo vonjaju na teoriju urote i beznađe, precizne su, ali potpuno beskorisne poput onih, na primjer, Ljube Jurčića.

Ja sam čitavoga svog profesionalnog života nastojao biti baš nešto drugo. Svoja mjesta karikatura u novinama nazivao sam kolumnama, borio sam se i izborio za pristojne honorare i za određeno poštovanje. No, eto, još nas je samo dvoje-troje koji imamo prigodu crtati svakodnevno. A još malo pa ni „pravi novinari“ neće imati o čemu pisati, bolje reći – neće imati gdje pisati jer papirnate novine sve više nosi vjetar. A na internetu svi pišu. Od ranoga jutra. Čini se da se sve stanovništvo opismenilo buster-dozom pismenosti. I takozvano istraživačko novinarstvo izgubilo je smisao jer su danas akteri „istraživanja“ glavni selebritiji. Svakodnevni optimizam humora karikaturista preuzeli su političari. I predsjednici država postaju stand up-komičari, neki se čak bore za ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini kad već nitko drugi neće, a neki bogme vode i prave pravcate krvave ratove (za sada još obrambene).

Naveo sam imena legendi po kojima se novinarske nagrade zovu. O njima ću nekoliko riječi, jer sam ih osobno dobro poznavao, ali za njima uzdišu i javno im se dive ljudi koji njihovom karizmom podmazuju često prljave ideološke nakane, pa ni krivi ni dužni ti ljudi postat će simbolima anakronizma u društvenim kretanjima kod nas devedesetih.

Joško Kulušić najbolji je glavni urednik kojega sam u životu upoznao. A to je veliki kompliment jer sam u četrdeset-pedeset godina karijere upoznao mnoge (Jožu Vlahovića, Seada Saračevića...). Kulušić je četrnaest sati dnevno provodio u redakciji, a onda još dva sata s najbližim suradnicima šetao gradom i raspravljao o poboljšanju novina i povećanju tiraža. No zbog te silne predanosti neki su ga vjetrovi stvarnog života zaobišli. Početkom devedesetih Slobodna je imala milijune maraka dobiti, prodavala se u stotinama tisuća primjeraka (samo zagrebačka redakcija zauzimala je prostor od Name do Uspinjače). Ali – nisam mogao vjerovati svojim ušima: prigodom jednog susreta taj genijalni urednik uvjeravao me kako HDZ neće nikada, nikada ući u Slobodnu. Činio mi se bidni Kulušić tada poput sirotog mladića na trgu Nebeskog mira u Pekingu koji raširenih ruku zaustavlja tenk.

Pa se poraženi Kulušić latio najgoreg oruđa koje ti ostaje, a često ga se hvataju u Splitu: a to je inat! Inatio se Joško, inatio, osnovao je besmislene novine za koje nije imao novaca i nitko ih nije htio čitati. Sad je u redakciji provodio osamnaest sati dnevno i na kraju umro za stolom.

Miljenko Smoje nije znao kako apsorbirati silnu, zasluženu popularnost, pa se i on inatio. Inat je postao ispušni ventil svekolikog njegova socijalnog ponašanja. Ali nije se on inatio samo kroz sitnice koje su u Splitu dio narodnih običaja. Kako su došle devedesete, inatio se Šunjo i prema novoj državi, makar mu se fućkalo za politiku. Prema vlastitom priznanju, poslije kemoterapija na plućima popio bi litru i pol crnjaka i još više pušio. Još se vodi velika bitka za njegovu ostavštinu: hoće li pobijediti poštovaoci njegova fantastičnoga spisateljskog opusa ili nedostojni sljedbenici njegova inaćenja.

Prije no što sam nagradu dobio i prije no što sam i saznao za nju, netko očito vrlo informiran, poslao mi je SMS: „Cest na nagradi za Z D“.

Jedan klinac, koji sve znade o mobitelima, to mi je dešifrirao. „Cest“ znači „Čestitam“, a ono „Z D“ znači „životno djelo“.

Danas se tako komunicira. Čovjek usto ne zna upotrebljavati na mobitelu slova s „kvačicama“. No još ni danas ne znam tko je čestitar. Klinac mi kaže da se u takvim porukama nije nužno potpisati.